VRAZICI ba Online

Story  first

Pred kraj ,godine ratne 1994,u vremenu kada se stvarao etnički čist prostor za jedan narod i kada su iz Bijeljine protjerivani preostali Muslimani prisustvovao zam prihvatu jedne grupe prognanika iz tog grada.Bijeljinske Muslimane Srpske snage su dopremile do reona Šibošnice gdje su civilni i vojni organi,s naše strane,kao i predstavnici međunarodnog crvenog križa izvršili prihvat.

Uglavnom se radilo o starim i iznemoglim licima i djeci.Bilo je tu i nekoliko nepokretnih osoba u nosilima.Po izvršenom smještaju u selu Humci,a koje je samo par kilometara bilo udaljeno od zone borbenih dejstava,narod ovog pitomog mjesta srdačno je pružio ruku dobrodošlice napaćenim i preplašenim Sembercima.

I danas,nakon toliko godina ostala mi je upečatljiva priča sa koju sam obavio sa jednom prognanom djevojčicom.Obavljajući novinarski posao pravili smo reportažu o tim prognanicima i u razgovoru sa tim mladim i nevinim stvorenjem,na pitanje da li zna zašto su je istjerali iz njene rodne kuće odgovorila mi je da ne zna.

-Ne znam,kaže ona,ali ukrali su mi teku,olovku i flomastere.Možda moja nana zna zašto!

 Onda se ona mahinalno okrenu se prema osamdesetogodišnjoj starici i umjesto mene     postavi joj  pitanje

-Je li nano,a zašto su nas istjerali iz Bijeljine?

-Dijete drago,ko će ga znat,ja sam ti stara,ne razumijem se ja palitiku...

  Pa valjda zato što su poludili.Što ih je šejtan preuzeo.

  Odgovori starica i prigrli  djevojčicu uza svoje naborano i preplašeno lice.

Fotografija djevojčice kojoj su Bijeljinski fašisti ukrali mladost.

Nažalost nisam joj zapamtio ime,ali mi je poznato da je iz Humaca zajedno sa tom grupom,premještena u Tuzlu.

Gdje je sada,čime se bavi  i šta radi volio bih znati,a i stupiti u kontakt sa njom.Ako je neko prepozna neka joj preporuči ovaj članak.

_______________________________________________________________________

 Story two  

                Utjeha,sram i strah

Strah je odgovornost.

Suzni pogledi i nježni dodiri radosti

Vjera je emotivna snaga.

Sloboda,nada, ljubav.

Ponekad nam je dovojlna samo riječ,Pogled.Neki znak...

Ponekad suze krenu same.

Mada nisam kriv i ne mogu promijeniti ništa.

Treba mi netko da me utješi.

Iskrenost,poštenje,dobronamjernost.

Nebitno dan,godina ili cijeli život.

Vjerovati može samo rahatna duša.

Bez grižnje savjesti.

Bez srama.Bez kajanja.

Jedan je bog.Amin.

Iz knjige "Tvoj heroj"

 Edin Okanović ,autor sa ovih prostora

Sve i kada bi čovjek imao mogućnosti da živi u najraskošnijem gradu,bilo gdje i na bilo kom mjestu ove zemaljske kugle,svuda je on samo stranac.

Svi mi,u svom ovozemaljskom životu prinuđeni smo da gazimo mnoge puteve,staze i puteljke za koje nas vežu i lijepe i ružne uspomene.Čovjek odmah po rođenju i u svojoj najranijoj mladosti prinuđen je da putuje ,počev do obdaništa ,do škole,fakulteta,radnog mjesta ili bilo gdje drugo,uglavnom njemu su predoodređeni nekakvi putevi.

Nekima takvi putevi budu prostrani iširoki,popločani mermerom i granitom,a drugima  često bud kaljavi i blatnjavi i puni drugih nepredvidivih prepreka.

Sve u svemu,čovjek se i pored svega nekako toga iskobrca iz tog mulja i blata ,stane na tvrdu podlogu i nastavi i dalje gaziti put života.

Da li put bio blistav ili kaljav,u većini slučajeva dovede čovjeka do njegovog zacrtanog cilja.

I kada dođe do tamo gdje je naumio,ostane mu još jedan put,put do vječnog odredišta.

Sve ono što je stekao,tamo na onim putevima života,ostaje iza njega.

Na svoj posljednji put ide bez prtljaga.Jedino "ruho" koje nosi sa sobom je "sehara "dobrih djela.

Kolika je kod koga sehara,često se vidi prilikom ispraćaja rahmetlije do njegovog vječnog odredišta.

I danas,kada ispratismo rahmetli Avdulaha Salkića,na njegov posljednji put od džamije,kroz selo pa do mezarja u Potoku,sudeći po prisustvu velikog broja džematlija,može se zaključiti da je sa sobom ponio poveliku "seharu" lijepih djela koje načini za svog života.

Svi oni koji su imali priliku da poznaju rahmetliju,znaju da se radi o jednom plemenitom čovjeku,ljudini koji je cijenio ljude,a i ljudi njega.

Neka mu dragi Allah podari  mjesto u džennetu,jer za života se trudio da trasira put do tamo.

Dženaza će se obaviti sutra 17.februara nakon džuma namaza na mezarju u naselju Potok

Čudni su ovi belaji.

Belaji ne biraju vrijeme i mjesto.Ne biraju nacije,ne biraju entitete niti države.Kada krenu ni sva ovozemaljska sila nemože ih obuzdati,ustaviti i spriješiti da belaje naprave.

Svjedoci smo,kada su ova posljednja dešavanja izazvana ogromnim sniježnim padavinama,sva zbivanja bacila u drugi plan.Koga je to interesovalo koji je bolji entitet u BiH,ima li 100% ovoga ili onoga,jedina briga svih nas bila je kako se boriti sa snijegom,tim ljutim agresorom i neprijateljem svih naroda i narodnosti pod našom zajedničkom,kapom nebeskom.

Lopata nas ujedinila

Kada nismo mogli naći ništa zajedničko što bi nas ujedinilo,pojavi se ovaj sniježni belaj uz kojeg obično,kao nezamjenjljiv rekvizit,ide lopata.

I tako,svi zajedno se latismo lopate i krenusmo u spašavanje jedni drugih.

Ko bi rekao ?

Zato čuvajmo lopatu,ko zjenicu oka svoga.Smjestimo je na počasno mjesto gdje će uvijek biti u našem vidokrugu.Možda u vitrinu,pokraj televizora,u kancelariji,pokraj računara ili je uokvirite i stavite na zid.

Tako ćemo se češće podsjećati,da ništa gore od belaja nema.